Izložba „Progovara(j)mo“

Izložba je u cijelosti posvećena, ali i ko-producirana sa ženama preživjelim ratno seksualno nasilje i djecom rođenom zbog rata, te je za cilj imala da ukaže na višestruke probleme s kojima se ove osobe suočavaju. Posjetitelji izložbe imali su priliku vidjeti radove žena preživjelih ratno seksualno nasilje koji su nastali metodom mapiranja tijela, lične predmete djece rođene zbog rata, kao i isječke iz videosvjedočenja preživjelih i djece.

Izložba u Mostaru je u bila postavljena u Centru za kulturu Mostar (ul. Rade Bitange 13) i ostala je otvorena od 20. do 27. septembra.

Predstavljanje izložbe “Progovara(j)mo” u Endžio HAB-u u Beogradu implementirano je od 2. do 8. oktobra u toku tematske sedmice posvećene problemu seksualnog nasilja u ratu, a koja se provodi u okviru projekta “Jačanje glasova žena pogođenih ratnim seksualnim i rodno zasnovanim nasiljem na Zapadnom Balkanu”.

U implementaciji ovog projekta učestvovali su Inicijativa mladih za ljudska prava Srbija, Viva Žene Tuzla, Medica Zenica, Medica Djakova, Kosovski centar za rehabilitaciju žrtava torture, Autonomni ženski centar i Žene u crnom Srbija, uz podršku Medica Mondiale, Engagement Global i Saveznog ministarstva za ekonomsku saradnju i razvoj Republike Njemačke (BMZ).

„DIJETE SVOJE MAJKE

Njen osmijeh na slici govori o njenoj snazi. Stisak njene ruke dok me čuva pokazuje snagu majčinstva. Njen pogled upućen meni nije pogled mržnje i otpora, njen pogled na slici je pogled budućnosti. A tu budućnost danas zajedno gradimo ona i ja, i mnogi drugi koji osjećaju teret prošlosti, ali ga ne žele prenijeti budućim generacijama.

Cijeli moj život bio je obilježen imenom osobe koja je nanijela zlo mojoj majci. Obilježena sam ljudskom spodobom o kojoj ništa nisam znala, a sada već ne želim ni da znam. Odvojena sam od društva, iako nisam uradila ništa loše. Nosila sam breme sramote, a ni dan danas ne znam šta je to sramotno u vezi s mojim rođenjem. Nosila sam teret društva koje nije skupilo hrabrosti da se pogleda u ogledalo. Nosila sam etiketu nečijeg derišta, jer je neko prije mene izabrao zlo.

Ja nisam dijete zlog čovjeka, ja sam dijete svoje majke. Ja nisam dijete mržnje, ja sam dijete koje je odraslo uz ljubav majke i očuha, ljubav moje porodice. Ja nisam dijete sramote, ja sam dijete koje je u majčinim očima vidjelo budućnost, i tu budućnost danas gradi.  Ja sam ono dijete koje će uraditi sve što može da se našoj djeci ne ponovi ono što se nama desilo.

Ja sam dijete svoje majke.

Ajna, 1993.“

Izložba je producirana u saradnji sa Međunarodnom organizacijom za migracije (IOM), Udruženjem Zaboravljena djeca rata, Fondacijom Krila nade, Udruženjem Psiholab, te uz podršku Britanske ambasade u Sarajevu.