Održana radionica “Hajde da pričamo o femicidu”

O značaju senzibilisanosti i odgovornog rada institucija, medija, uključivanja obrazovnog sistema, ali i okupljanja što većeg broja građana i građanki na protestima i različitim aktivnostima, kako bismo sistemski prepoznali/e i riješavali/e problem femicida u Bosni i Hercegovini, razgovarali/e smo na radionici “Hajde da pričamo o femicidu”, u organizaciji udruženja “Zaboravljena djeca rata”, 23.11. u Sarajevu.

Ubistvo žene samo zato što je žena i zato što patrijarhalne rodne uloge nalažu da njen život nije vrijedan sam po sebi, već da pripada muškarcu, najčešće ocu ili partneru, u našem društvu prisutno je oduvijek. Tek u posljednjih nekoliko godina, o femicidu se u društvu i medijima razgovara, ne kao o privatnim stvarima koje treba da ostanu u “krugu porodice”, već kao o političkom problemu, jednom od vodećih razloga smrtnosti žena u Bosni i Hercegovini.

Isticanjem važnosti ženskog okupljanja oko društvenih i političkih tema i izražavanjem zahvalnosti na velikom broju žena koje su nam se pridružile na radionici, Ajna Jusić, predsjednica i članica udruženja, otvorila je događaj, te dala riječ jednoj od sjajnih predavačica, Majdi Halilović iz Atlantske inicijative.

U svom predavanju, Majda je koristila rezultate istraživanja koji su sabrani u Biltenu Atlantske inicijative o femicidu, a odnose sa na društveni, pravni, i medijski kontekst femicida u Bosni i Hercegovini i Srbiji.

Prije svega, bilo je važno mladim ženama približiti šta femicid čini. Majda je govorila o tome da je ubistvo žene zato što je žena dugo tretirano kao izolovan čin, kao bilo koje drugo ubistvo. Nije uzimana u obzir činjenica da je femicid krajnji i najbrutalniji čin, uglavnom višegodišnjeg, izlaganja žrtve različitim oblicima nasilja. U Bosni i Hercegovini, najveću opasnost po ženu čini njen partner ili bivši partner. U najvećem broju slučajeva su upravo oni počinioci femicida.

Halilović je istakla ogromnu važnost reagovanja institucija na prijetnje smrću koje nasilnik upućuje žrtvi, jer su vrlo realne. Socijalna služba bi, usljed ovakvih prijetnji, ženi morala obezbijediti adekvatnu zaštitu, te prijaviti policiji, koja slučaju mora pristupiti odgovorno i otvoriti istragu. Posebno je važno provjeriti da li nasilnik posjeduje vatreno oružje kojim se femicid najčešće počinjava, te mu to oružje oduzeti. Poseban oprez i pažljivo procjenjivanje rizika potrebno je u situacijama kada žrtva napušta nasilnika. 

Žrtve su isticale kako im je za osnaživanje da istraju u izlaženju iz nasilnog odnosa, krucijalna prva reakcija policije. Uprkos senzibilizaciji i edukaciji, te priručnicima koju relevantne nevladine organizacije održavaju i kreiraju za pripadnike i pripadnice policije, i dalje čujemo iskustva o neodgovornom postupanju u slučajevima porodičnog nasilja. Nekad se dešava da na uviđaju, usljed prijave nasilja, policija nastoji na tome da “pomiri” nasilnika i žrtvu ili minimizira nasilje, što ženu zadržava u sredini u kojoj joj je život ugrožen, te joj šalje poruku da nije shvaćena ozbiljno i da je, ukoliko se odvaži na vrlo težak korak, da napusti nasilnika, niko neće zaštititi.

Jedna od učesnica je istakla kako bi bilo veoma značajno edukovati učenike i učenice u osnovnim školama o rodno zasnovanom nasilju. Patrijarhalna uvjerenja se, u sredini u kojoj odrastamo, usvajaju od najmlađeg doba i važno je djeci i mladima pružiti adekvatnu edukaciju, kako bismo prevjenirali/e odrastanje novih generacija koje normalizuju nasilje i uče žene da nasilje trpe.

Pozdravljeno je i poboljšanje izvještavanja medija o femicidu, gdje se u manjoj mjeri nego ranije, o ubistvu žene izvještava senzacionalistički, a više sa kritičkim osvrtom. Mediji kreiraju sliku i stavove društva o problemima poput femicida, te je važno odgovorno izvještavanje.

Jadranka Miličević iz Fondacije CURE, istakla je da u Bosni i Hercegovini ne postoji posebno tjelo za praćenje femicida, iako su nevladine organizacije prema svojim statistikama, utvrdile da je od 2015. godine ubijeno 70 do 75 žena. 

Kazne za počinioce porodičnog nasilja, kao i femicida su jako male, usljed različitih oslobađajućih okolnosti koje se uzimaju u obzir, a ne bi smjele. U velikom broju slučajeva, nasilnici bivaju oslobođeni presude ili dobiju da isplate određenu sumu novca u zamjenu za već minimalnu predviđenu zatvorsku kaznu.

Presjedan je bila presuda od 35 godina zatvora u slučaju Alme Kadić, koju je ubio bivši suprug 2021. godine u Sarajevu. Alma je nekolicinu puta tražila zaštitu od policije, usljed verbalnih prijetnji i fizičkog zlostavljanja koje je preživljavala, a za te 4 godine, nasilnik nije odležao nijedan dan u zatvoru, već su mu stizale zabrane prilaska, koje je redovno kršio. Čak i u ovom slučaju, da nije bilo ženskog okupljanja i pritiska na pravosuđe, nasilniku bi presuda za ubistvo bila poništena i bio bi oslobođen.

Jadranka je potencirala na važnosti okupljanja, što masovnijih protesta, jer promjene počinju i do njih dolazi upravo istrajnošću građanki i građana na ulicama. Važno je da ne sjedimo sa strane i ne čekamo da se neko drugi zalaže za probleme u našoj zajednici, već da se udružujemo u što većem broju, solidarno za svaku i svakog od nas.

Najzad, postavljeno je pitanje zbog čega se, usljed femicida u Bosni i Hercegovini, uglavnom na protestima okuplja samo par desetina žena, i to aktivistkinja. Jedna od učesnica je iznjela mišljenje da nije stvar ni o tome da se ljudi ne angažuju oko problema koji ih se direktno ne tiču, već da naše društvo ne voli žene, te da mu nije u interesu da se bori za njihov život.

Kako se mlade žene u sopstvenoj sredini ne bi osjećale nepoželjnim i nevoljenim, i kako ne bi bile u strahu za svoj život, jako je važno da se u što većem broju okupljamo, razgovaramo i zajednički aktiviramo čitav sistem da se bori za eliminaciju femicida.
Radionica je realizovana u okviruInicijative Pokret „1325”, a uz podršku i u saradnji sa Ambasadom Savjezne Republike Njemačke u Sarajevu.